Tko nam šta može

Čitajući novine ili gledajući televiziju svakodnevno uviđam kako nismo postigli ono čemu smo težili. Društvo koje stvaramo ima neke čudne vrijednosti i nekakva poimanja koja nikako ne prihvaćam kao nešto normalno. Naprotiv, svakodnevno zaključujem kako smo sve manje društvo demokracije, a sve više društvo autokracije. Sve manje sam uvjeren kako svi imamo ista prava, a sve mi se više čini kako samo određeni, podobni pojedinci imaju ta prava. Štoviše, ti isti pojedinci određuju koja prava će imati oni koji ne pripadaju njihovoj kasti. To pravo odlučivanja su većinom stekli nekakvom vrstom, najblaže rečeno sumnjive rabote. Ta vrsta rabote im je omogućila da zauzmu pozicije s kojih upravljaju životima malih, normalnih ljudi koji se svakodnevno bore za svoju koricu kruha.

O čemu ja to pričam. Pričam o „bogovima“. Jer ti pojedinci se doista i ponašaju kao bogovi. Nedodirljivi. Nepogrešivi. Za njih ne vrijede zakoni. Za njih ne vrijede ugovori. Za njih ne vrijede prijateljstva. Niti moral. Za njih, čak ne vrijedi ni označeno parkirališno mjesto. Oni su iznad toga.

U nekoj normalnoj državi, nekakvom dogradonačelniku za kojeg se spominje da je u nekoj svojoj prošlosti zamračio nekakvu i ne baš malu lovu, na vrata bi zakucali pravosudni organi i priupitali ga par stvari o tome. U nekoj normalnoj državi, nekakvom saborskom zastupniku o kojem se po novinama piše da je iskoristio staru ozljedu kako bi došao do statusa ratnog invalida, obratili bi se ti isti pravosudni organi. U nekoj normalnoj državi državni djelatnici bilo kakve vrste bi za zloupotrebu službenih automobila, kartica, mobitela ili koječega drugog u najmanju ruku izgubili posao, ili bi bili natjerani da daju otkaz. U toj istoj državi bi ministre čiji se vozači bave kamatarenjem ili kakvim drugim kriminalnim rabotama lagano sklonili u političku povijest i ne bi o njima progovorili više ni riječ. Naravno da u toj državi oni koji imaju nekakvu kriminalnu prošlost, pogotovo onakvu koja koketira sa „kraljevima podzemlja“, ne bi imali nikakve šanse odlučivati o bilo čemu, a kamo li o nekakvim važnijim političkim pitanjima. U toj, možda utopijskoj državi, svi oni koji rade za državu, a primaju basnoslovne poklone, bilo u vidu provizije, putovanja na skijanje ili ljetovanje, ili samo u vidu satića, bili bi izvrgnuti moralnom, a možda i kaznenom progonu. Pogotovo ako za te poklone čine nekakve usluge, a najčešće ih čine. Tako se radi u normalnoj državi. Gdje vlada demokracija, moral i pravda.

Ali, tako nije kod nas. Kod nas to sve prolazi. Prolazi onim pojedincima sa početka priče. Onima koji misle da su bogom dani, da su izabrani kako bi određivali tko je podoban,a tko nije. Oni su sebi priskrbili povlastice, oni u rukama drže čarobni štapić i malim ljudima određuju gdje će parkirati svoj automobil. Ali, tek onda kad oni parkiraju svoj. Svoju nedodirljivost smatraju normalnom. I ne daju da ju itko dira. Šta tko ima njih pitati o nekakvim tamo novcima, ili o kojekakvim statusima. Zar je bitno tko je kome platio zimovanje i koja je protuusluga. Ako netko nešto i zapita, vrlo brzo se to pokrije frazama „ima nepravilnosti, ali nema nezakonitosti“.

Najgore u svemu tome jeste to šta takvo ponašanje postaje normalno. Kao da to nikad neće doći na naplatu. Najgore je šta ti isti „bogovi“ dobro vode računa o tome da netko tko nije njihov slučajno ne pomisli kako bi i on mogao napraviti nešto slično. Ako samo i pokuša, stići će ga ruka „božja“.

U prilog svemu ovome ide priča koja je osvanula na naslovnici oba lokalna tjednika. Priča o Stipi Petrini i njegovoj kupnji kafića. Zanimljivo je da je to, kako sam već napomenuo osvanulo na naslovnicama, dok nijedan lokalni tjednik o sumnjivoj ratnoj invalidnosti određenog uvaženog saborskog zastupnika nije objavio niti jednu jedinu rečenicu. Da stvar bude gora, na ovu Petrininu priču odmah je pala izjava kako će temeljem novinskih napisa pokrenuti istraga. Zanimljivo, jel da.

Lokalni tjednici, međutim nisu objavili priču o „socijalnom slučaju“ Mrdeži. On je eto jadan, nezaposlen, pa prima 1200 kuna sa Biroa. Onih pet laganih milijunčića, valjda ne smatra dovoljnim novcima za normalan život. Hoće li se i ovdje pokrenuti istraga?

S tim u vezi. Kad bi Ninić iša napraviti ono šta je reka u vezi Mrdeže, mislim na onu izjavu kako njima u stranci ne trebaju nečasni i nepošteni ljudi, broj članova bi im se smanjio, i to drastično.