Sv. Nikola

Svaki put kad krenem na more kroz naš predivni kanal, ne mogu se ne zaustaviti ispod tvrđave Svetog Nikole i diviti se tom fortifikacijskom objektu čija je gradnja započela prije nekih petstotinjak godina.

Istovremeno me zaboli činjenica da ta tvrđava, koja je registrirani nepokretni spomenik kulture, propada i to nezaustavljivo. Koliko se sjećam bilo je nekih pokušaja da se tvrđava upotrijebi u nekakvu svrhu, ali sve se to iz ovih ili onih razloga izjalovilo. Trenutačna gradska vlas u njezinu obnovu ne ulaže niti kune, a povremeni koncerti koji su se svojevremeno održavali na njoj više nisu slučaj.

Kao da nitko nema predodžbu kolika je u stvari važnost te tvrđave za lokalnu zajednicu, odnosno koliko ona kao takva može pridonijeti prepoznatljivosti grada Šibenika, kako u kulturnom, tako i u turističkom smislu.

O samoj tvrđavi znam puno toga pa ću Vam izložiti neke najosnovnije činjenice koje najbolje pokazuju njezinu kulturnu važnost. Izgrađena je na mjestu samostana sv. Nikole. Građena je u dvije razine, prostor s topovskim otvorima u razini mora i gornji plato na kojemu su se nalazili vojni objekti. Tvrđava je trokutastog oblika. Vrh trokuta je okrenut ka kanalu i izgrađen je od jake polukružne kule. Zanimljiva je činjenica da je sama tvrđava građena iz blokova sadre koji su vađeni na slapovima Krke. Sadra je obložena sa opekom koja je dovožena iz Venecije. Tvrđava je uglavnom sačuvana, a posebno se može naglasiti kako je ona jedna od tri takve tvrđave na Mediteranu, ali je jedina sačuvana u izvornom obliku i u jednom komadu.

U novije doba bila je pod paskom bivše vojske i to sve do 1987. godine. Nakon toga počinje njezino istraživanje i uređivanje. Mada se ne bi po njoj reklo, do sad je u obnovu uloženo oko dva milijuna eura. Međutim, ako gledate vremenski raspon ulaganja, te izračunate da je to uloženo u rasponu od dvadeset godina, onda 100 000 eura godišnje i nije neka cifra. Ovdje moram napomenuti kako su ulaganja u obnovu tvrđave zadnje tri, četiri godine stvarno minorna i zanemariva.

Najporaznija činjenica je u stvari ta da niti jedna gradska vlast do sada nije uočila njezinu preveliku važnost za lokalnu zajednicu. Posljedica toga je naravno i ne postojanje jasne vizije oko njezine buduće namjene. Aktualna gradska vlast ju je uvrstila u tzv “projekt Šibenik“, međutim nije bilo zainteresiranih. Mišljenja sam da je tako bolje, jer mi nije jasno kojoj je budali palo na pamet kulturni spomenik dati na upravljanje nekakvom sumnjivom privatnom ulagaču. Pitam ja Vas je li Dubrovnik dao svoje zidine privatnicima. Normalno da nije. Upotrijebio ih je na dobrobit cijele zajednice. Upravljanje je ostavio sebi, tako da nitko ne može svojatati nešto tako lijepo i koristiti kulturno dobro, koje pripada svima nama, samo u vlastite svrhe. Međutim bez obzira šta ta situacija sa projektom Šibenik nije upalila, u aktualnoj gradskoj vlasti i dalje prevladava stav da se tvrđava mora komercijalizirati na ovaj ili onaj način. Po mojim saznanjima ta komercijalizacija se odnosi na otvaranje nekakve kockarnice odnosno noćnog kluba. Ulagač nepoznat, ali uopće ne sumnjam da neki dogovori već postoje, jer gradonačelnica vrlo gorljivo zastupa tezu komercijaliziranja tvrđave kao takve.

U svemu tome ipak se pojavljuje tračak svijetla na kraju tunela. Naime, izgleda da se u određenim stručnim strukturama počela vrtiti stara ideja pretvaranja Sv. Nikole u muzej podmorske arheologije i to ne bilo kakav muzej, već muzej nacionalnog karaktera. Postav muzeja bi bilo sve ono šta se iz mora izvadi, sa ove strane Jadrana, a ima nekakvu arheološku vrijednost. U sklopu muzeja nalazile bi se i restauratorske radionice i nekakve multimedijalne dvorane, a vjerojatno i nekakvi komercijalni sadržaji. Naravno da ti komercijalni sadržaji zasigurno ne bi bili kockarnica ili noćni klub. Ova ideja mi se sviđa, jer bi lokalna zajednica imala višestruku korist. Grad bi dobio nešto od nacionalnog značenja. Sama tvrđava bi bila u potpunosti obnovljena. Dobila bi primjereni sadržaj, a s vremenom bi vjerojatno postala jedna od glavnih atrakcija u Šibeniku, te možda i u Hrvatskoj.

Po meni, ovo je možda najbolja ideja s kojom bi se riješili svi problemi tvrđave. Radovi bi vjerojatno trajali nekoliko godina, ali bi rezultat bio spektakularan.

Ostaje nam samo da vidimo hoće li ta ideja naići na plodno tlo i zaživiti u stvarnosti. Koliko mi se čini, barem za sad, teta Neda i njezini pobočnici nisu plodno tlo.