Prije neki dan, na meil sam dobio jedan kratki osvrt o zbivanjima na Veleučilištu. Iz tog osvrta se mogla iščitati razočaranost, gorčina i velika nemoć. Nemoć da se po pitanju stanja na Veleučilištu išta promjeni.
Nije dobro da se studenti sa Veleučilišta u Šibeniku oglašavaju na ovaj način. Način kojim se pokazuje da nisu ponosni šta studiraju na ovakvoj visoko-školskoj ustanovi. S druge strane, glas studenata nam pokazuje da nade u promjenu ipak ima. Pokazuje nam da je studentima više stalo do ugleda Veleučilišta, nego onima kojima je posao i obveza podizanje ugleda Veleučilišta. Takvima, koji bi trebali brinuti o ugledu Veleučilišta je, na žalost, izgleda stalo samo do vlastite promocije i do zadovoljenja vlastitih ambicija.
To sam ja pročitao u slijedećem tekstu, a Vi sami prosudite.
Prisjećam se sad kad smo u 10 mjesecu prošle godine, nas par stotina studenata, mulaca, čekali u velikoj dvorani Veleučilišta. Nije nam bilo jasno šta se dešava. Htjeli smo odgovore.
Dekan je sjedio u vijećnici, ispijao kavicu i oglušivao se na pozive studenata koji su ga nešto htjeli pitati. Htjeli su ga pitat zašto se igra s njihovim životima? Nije htio odgovoriti.
Javio se par dana kasnije i rekao „pogriješili smo“! Pa to smo i mi znali, ali zar je ljudima sa 30 godina iskustva u visokoškolskim ustanovama to isprika. Zamislite šta bi mi sve mogli raditi i opravdati se s „pogriješili smo“.
Pamtim još i izjavu „Zakon je zakon, a praksa je praksa.“
Zar to ne govori dovoljno. Ma nije njih briga za 1500 studenata, nije ih briga za boljitak ovog grada, nije ih briga za ništa, osim za sebe.
I sada, nakon godinu dana genocida u visokom obrazovanju, nakon svih pljusaka koje su zadali, hvale sami sebe.
Na promociji diplomanata priča se o njima, o tome što njih čeka, a ne o tome kako smo smanjili poreze, kolika je stopa nezaposlenosti. Sipaju se hvale ministarstvu, kojeg nije bilo briga šta se s nama dešava, a sad ih se predstavlja kao spasitelje koji su uložili u naš razvoj.
Ljudima se mažu oči brojkama. 150 ih je diplomiralo na veleučilištu u jednoj godini. A u kojoj su se oni ustanovi upisali, to su diplomanti Visoke škole za turizam, a ne Vele(m)učilišta.
Upisi su prošli jako „kvalitetno“. Ostalo je 70% slobodnih mjesta. Prisjećam se da se prije par godina nije moglo naći mjesta, sad se upiše tko god se prijavi. Samo na menadžmentu se prije upisivalo na prvom roku 500 studenata, sad na sve smjerove oko 250. To je taj rast kvalitete o kojem pričamo.
I za kraj samo jedno pitanje, gdje bi mi svi bili i šta bi bilo sa našim životima da nismo vidjeli šta nam radite s programom, sa studijem, s profesorima?
Mi studenti danas mirno spavamo, spavate li i vi?
Kako post opisuje promišljanja jednog studenta, zamolio sam ga da mi da kronologiju zbivanja na Veleučilištu kako bi shvatio odakle takav stav. Stoga ću sad pokušati donekle proći sva zbivanja koja su se tamo provukla od osnutka Veleučilišta. Do srpnja prošle godine u Šibeniku je postojala Visoka škola za turistički menadžment. Visoka škola koja je manje-više funkcionirala bez većih trzavica. 12.07.2007. godine Visoka škola za turistički menadžment pripaja se novoosnovanom Veleučilištu u Šibeniku. Prvi problemi nastaju kad se sa mjesta Dekana skida Ratko Dobre, a stavlja Marko Radačić. Tad Primorčevo ministarstvo i face, kao što je Onesin Cvitan i prof. Peran počinju radit gluposti. Prvo je Veleučilištu prikrpan studij prometa, koji se u Šibeniku postojao i prije, ali se iz nekih razloga ugasio. Uguralo ga se na Veleučilište bez kadra koji bi mogao predavati na takvom studiju. Upravno pravo koje egzistira u Vodicama, a do tad se nalazilo pod Pravnim fakultetom u Splitu se također uguralo u sastav Veleučilišta. Sve to skupa sa turističkim i informatičkim menadžmentom čini jedan “divan“ sklop koji nema veze s vezom. Još kad tome pridodamo da je novo postavljeni privremeni Dekan veterinar, onda se u potpunosti može sagledati apsurd cjelokupne situacije.
Tu u priču ulazi famozni Petar Gardijan, koji počinje čačkati po programu. Visoka škola za turistički menadžment je imala program prilagođen po Bolonji, al to Gardijanu nije bilo dobro. On je imao neke svoje zamisli i fiks ideje. Studenti, kad su se vratili sa odmora primijetili su da novi program nema veze s vezom i, srećom, njih nekoliko je skužilo da to nigdje ne vodi te je zatražilo pomoć svakog za koga su mislili da im ju može pružiti. Nakon takve reakcije studenata na novi Gardijanov program, sazvan je sastanak sa studentima. Na sastanak je došlo 500 studenata, a Dekan se nije usudio sići iz vijećnice. Gore je lagano pijuckao kavu da bi kasnije pozvao novinare i ispričao im kako je cijela priča oko programa i problema na Veleučilištu laž. Još im je ispričao da su studenti izmanipulirani od starih profesora. Toliko je toga naštrapao novinarima, da je to gadljivo. Dan nakon sastanka Dekan drži brucošima uvodno predavanje, citira im Dobrišu Cesarića, naziva ostale studente manipulatorima. Rekao je on, na tom uvodnom predavanju, još mnogo toga šta nije istina. Dan iza, SDP drži pressicu gdje podržava studentska prava, to popodne izlazi obavijest na oglasnu ploču da je studentima 3 i 4 godine vraćen stari program, koji je Gardijan nezakonito promijenio, a znao je ili je morao znati da to ne smije raditi.
Nakon te obavijesti, Dekan saziva sastanak sa studentima. Sastanak je počeo u 10 sati ujutro a bio je prisutan i Petar Gardijan. Studenti pitaju jel vraćen stari program predavanja, oni odgovaraju da je vraćen. Studenti nakon toga pitaju iz kog razloga u skriptarnici nema starog programa. Jedan odgovara da ne zna šta je službenica u skriptarnici napravila sa programom, dok drugi odgovara da joj još nisu dali program. U razgovoru Gardijan naglašava kako je on taj koji je mijenjao nastavni program. Također, demonstrativno, naglašava da njemu ne treba posao voditelja nastave, te da će otići s tog posla! U raspravi u kojoj se Gardijanu govorilo kako je nezakonito mijenjao program, on konstatira “ZAKON JE ZAKON, A PRAKSA JE PRAKSA“. Na studentsko pitanje s kojim kadrom oni namjeravaju započeti školsku godinu nemaju odgovor, nego Dekan izjavljuje da će on tražit okolo po Hrvatskoj profesore, ili ako studenti imaju koga za predložiti, neka predlože. Kao da Dekan ne zna da se profesori biraju preko javnog natječaja, a ne tumaranjem po državi.
Kako studenti i Dekan nisu mogli naći zajednički jezik, studenti odlaze u Zagreb direktno u ministarstvo, kod pomoćnika ministra Uzelca. Uzelac na apele studenata reagira na način da pismeno potvrđuje kako svi studenti koji su započeli studij po jednom programu moraju po tome programu i diplomirati. 14. studenog 2006. godine od strane studenata organiziran je prosvjed, na kojem se još uvijek traži vraćanje starog programa. Dekan nema blage veze šta je mijenjano, a šta nije, pa nasred ulice pita studente da dođu s njime pa da isprave to što je pogrešno. Ide se u općinu kod gradonačelnice, koja je btw članica upravnog vijeća veleučilišta. Ona u najmanju ruku nema blage veze šta se događa. Svašta obećava, a zna da obećanja ne može ispuniti. Studenti najavljuju daljnje akcije, za šta dobivaju potporu studentskih zborova Zagreba, Rijeke i Splita, a podršku im pruža i Socijaldemokratska studentska unija. Od tada pa nadalje počinje trend odlaska profesora sa Veleučilišta i primanje nekih novih profesora upitnih kvalifikacija. Studenti su sve do siječnja 2007. godine nastojali svim godinama vratiti stare nastavne programe. Organizirali su još jedan prosvjed na kojem su se palile svijeće za sve profesore koji su otišli s fakulteta. Napokon negdje u prvom mjesecu vraća se kompletni program i mijenja se voditelj Odjela za menadžment, slavni Gardijan i na njegovo mjesto dolazi profesor Mikulić. Studenti se tada pomalo počinju baviti i studentskim pitanjima, kao polaganjem ispita, ali ne jenjava bijes koji se nakupio tijekom svega ovoga. Nastoji se osnovati i studentski zbor. Osnivanje zbora treba potvrditi Veleučilište, koje to do dan danas nije učinilo. I s tim se odugovlači. Tako pomalo dolazimo do današnjih dana. Radačić i Gardijan su još tu na faksu, a s obzirom na sve šta su napravili odnosno nisu napravili odavno su trebali dati ostavku. Međutim kako u njima nema niti malo dostojanstva a ni morala oni to ni ne pomišljaju učiniti. Naprotiv, njih dva preko Veleučilišta vode predizbornu kampanju, a s takvim ponašanjem ruše ugled Veleučilišta. Posljedica toga je i drastično smanjenje novoupisanih studenata.
Evo uspio sam, uz pomoć nekih poznanika, posložiti kakvu – takvu kronologiju zbivanja. Vjerojatno ima pokoja rupa, ali mislim da je većina bitnih stvari spomenuta.
Uglavnom zaključak je da se tamo događaju velika sranja. Tko to pokriva, teško je kazati. Međutim, nameće se pomisao kako je u cjelokupnu situaciju oko Veleučilišta debelo umiješana politika. Ako ne državna onda lokalna sto posto.
Činjenica je da Veleučilište postaje utočište za razno razne predavače bez odgovarajućih kvalifikacija. Većina njih dobiva te poslove po političkoj podobnosti, dok se stručnosti ne pridaje velika pažnja. Ne treba puno analizirati situaciju kako bi se shvatilo da od početka nema prave volje ni strategije koja bi stvorila respektabilnu ustanovu, jedinstvenu u ovoj Županiji. Kad se pogleda osoba koja je postavljena na mjesto Dekana, pa se pokuša pronaći paralela koja bi povezala zvanje veterinara sa nastavnim programom Veleučilišta, može se zaključiti kako ta paralela ne postoji. Naprotiv, stječe se dojam kako je on sa kvalifikacijom veterinara namjerno postavljen na mjesto Dekana, a sve u namjeri kako bi se od samog početka oslabilo Veleučilište, smanjio broj studenata, te se na taj prljavi način izbacilo visoko školstvo iz Šibenika. Svi potezi koje povlači ni u kom slučaju ne liče na poteze koje bi trebala povlačiti osoba koja ima status Dekana, status obrazovanog i cijenjenog profesora. Prije izgledaju kao potezi diletanta, koji je s kruške pao i zasjeo u fotelju za koju ga nije niti malo briga. A Petar Gardijan? On je samo vrlo dobar, dapače odličan ađutant.
Nije dobro da se studenti sa Veleučilišta u Šibeniku oglašavaju na ovaj način. Način kojim se pokazuje da nisu ponosni šta studiraju na ovakvoj visoko-školskoj ustanovi. S druge strane, glas studenata nam pokazuje da nade u promjenu ipak ima. Pokazuje nam da je studentima više stalo do ugleda Veleučilišta, nego onima kojima je posao i obveza podizanje ugleda Veleučilišta. Takvima, koji bi trebali brinuti o ugledu Veleučilišta je, na žalost, izgleda stalo samo do vlastite promocije i do zadovoljenja vlastitih ambicija.
To sam ja pročitao u slijedećem tekstu, a Vi sami prosudite.
Prisjećam se sad kad smo u 10 mjesecu prošle godine, nas par stotina studenata, mulaca, čekali u velikoj dvorani Veleučilišta. Nije nam bilo jasno šta se dešava. Htjeli smo odgovore.
Dekan je sjedio u vijećnici, ispijao kavicu i oglušivao se na pozive studenata koji su ga nešto htjeli pitati. Htjeli su ga pitat zašto se igra s njihovim životima? Nije htio odgovoriti.
Javio se par dana kasnije i rekao „pogriješili smo“! Pa to smo i mi znali, ali zar je ljudima sa 30 godina iskustva u visokoškolskim ustanovama to isprika. Zamislite šta bi mi sve mogli raditi i opravdati se s „pogriješili smo“.
Pamtim još i izjavu „Zakon je zakon, a praksa je praksa.“
Zar to ne govori dovoljno. Ma nije njih briga za 1500 studenata, nije ih briga za boljitak ovog grada, nije ih briga za ništa, osim za sebe.
I sada, nakon godinu dana genocida u visokom obrazovanju, nakon svih pljusaka koje su zadali, hvale sami sebe.
Na promociji diplomanata priča se o njima, o tome što njih čeka, a ne o tome kako smo smanjili poreze, kolika je stopa nezaposlenosti. Sipaju se hvale ministarstvu, kojeg nije bilo briga šta se s nama dešava, a sad ih se predstavlja kao spasitelje koji su uložili u naš razvoj.
Ljudima se mažu oči brojkama. 150 ih je diplomiralo na veleučilištu u jednoj godini. A u kojoj su se oni ustanovi upisali, to su diplomanti Visoke škole za turizam, a ne Vele(m)učilišta.
Upisi su prošli jako „kvalitetno“. Ostalo je 70% slobodnih mjesta. Prisjećam se da se prije par godina nije moglo naći mjesta, sad se upiše tko god se prijavi. Samo na menadžmentu se prije upisivalo na prvom roku 500 studenata, sad na sve smjerove oko 250. To je taj rast kvalitete o kojem pričamo.
I za kraj samo jedno pitanje, gdje bi mi svi bili i šta bi bilo sa našim životima da nismo vidjeli šta nam radite s programom, sa studijem, s profesorima?
Mi studenti danas mirno spavamo, spavate li i vi?
Kako post opisuje promišljanja jednog studenta, zamolio sam ga da mi da kronologiju zbivanja na Veleučilištu kako bi shvatio odakle takav stav. Stoga ću sad pokušati donekle proći sva zbivanja koja su se tamo provukla od osnutka Veleučilišta. Do srpnja prošle godine u Šibeniku je postojala Visoka škola za turistički menadžment. Visoka škola koja je manje-više funkcionirala bez većih trzavica. 12.07.2007. godine Visoka škola za turistički menadžment pripaja se novoosnovanom Veleučilištu u Šibeniku. Prvi problemi nastaju kad se sa mjesta Dekana skida Ratko Dobre, a stavlja Marko Radačić. Tad Primorčevo ministarstvo i face, kao što je Onesin Cvitan i prof. Peran počinju radit gluposti. Prvo je Veleučilištu prikrpan studij prometa, koji se u Šibeniku postojao i prije, ali se iz nekih razloga ugasio. Uguralo ga se na Veleučilište bez kadra koji bi mogao predavati na takvom studiju. Upravno pravo koje egzistira u Vodicama, a do tad se nalazilo pod Pravnim fakultetom u Splitu se također uguralo u sastav Veleučilišta. Sve to skupa sa turističkim i informatičkim menadžmentom čini jedan “divan“ sklop koji nema veze s vezom. Još kad tome pridodamo da je novo postavljeni privremeni Dekan veterinar, onda se u potpunosti može sagledati apsurd cjelokupne situacije.
Tu u priču ulazi famozni Petar Gardijan, koji počinje čačkati po programu. Visoka škola za turistički menadžment je imala program prilagođen po Bolonji, al to Gardijanu nije bilo dobro. On je imao neke svoje zamisli i fiks ideje. Studenti, kad su se vratili sa odmora primijetili su da novi program nema veze s vezom i, srećom, njih nekoliko je skužilo da to nigdje ne vodi te je zatražilo pomoć svakog za koga su mislili da im ju može pružiti. Nakon takve reakcije studenata na novi Gardijanov program, sazvan je sastanak sa studentima. Na sastanak je došlo 500 studenata, a Dekan se nije usudio sići iz vijećnice. Gore je lagano pijuckao kavu da bi kasnije pozvao novinare i ispričao im kako je cijela priča oko programa i problema na Veleučilištu laž. Još im je ispričao da su studenti izmanipulirani od starih profesora. Toliko je toga naštrapao novinarima, da je to gadljivo. Dan nakon sastanka Dekan drži brucošima uvodno predavanje, citira im Dobrišu Cesarića, naziva ostale studente manipulatorima. Rekao je on, na tom uvodnom predavanju, još mnogo toga šta nije istina. Dan iza, SDP drži pressicu gdje podržava studentska prava, to popodne izlazi obavijest na oglasnu ploču da je studentima 3 i 4 godine vraćen stari program, koji je Gardijan nezakonito promijenio, a znao je ili je morao znati da to ne smije raditi.
Nakon te obavijesti, Dekan saziva sastanak sa studentima. Sastanak je počeo u 10 sati ujutro a bio je prisutan i Petar Gardijan. Studenti pitaju jel vraćen stari program predavanja, oni odgovaraju da je vraćen. Studenti nakon toga pitaju iz kog razloga u skriptarnici nema starog programa. Jedan odgovara da ne zna šta je službenica u skriptarnici napravila sa programom, dok drugi odgovara da joj još nisu dali program. U razgovoru Gardijan naglašava kako je on taj koji je mijenjao nastavni program. Također, demonstrativno, naglašava da njemu ne treba posao voditelja nastave, te da će otići s tog posla! U raspravi u kojoj se Gardijanu govorilo kako je nezakonito mijenjao program, on konstatira “ZAKON JE ZAKON, A PRAKSA JE PRAKSA“. Na studentsko pitanje s kojim kadrom oni namjeravaju započeti školsku godinu nemaju odgovor, nego Dekan izjavljuje da će on tražit okolo po Hrvatskoj profesore, ili ako studenti imaju koga za predložiti, neka predlože. Kao da Dekan ne zna da se profesori biraju preko javnog natječaja, a ne tumaranjem po državi.
Kako studenti i Dekan nisu mogli naći zajednički jezik, studenti odlaze u Zagreb direktno u ministarstvo, kod pomoćnika ministra Uzelca. Uzelac na apele studenata reagira na način da pismeno potvrđuje kako svi studenti koji su započeli studij po jednom programu moraju po tome programu i diplomirati. 14. studenog 2006. godine od strane studenata organiziran je prosvjed, na kojem se još uvijek traži vraćanje starog programa. Dekan nema blage veze šta je mijenjano, a šta nije, pa nasred ulice pita studente da dođu s njime pa da isprave to što je pogrešno. Ide se u općinu kod gradonačelnice, koja je btw članica upravnog vijeća veleučilišta. Ona u najmanju ruku nema blage veze šta se događa. Svašta obećava, a zna da obećanja ne može ispuniti. Studenti najavljuju daljnje akcije, za šta dobivaju potporu studentskih zborova Zagreba, Rijeke i Splita, a podršku im pruža i Socijaldemokratska studentska unija. Od tada pa nadalje počinje trend odlaska profesora sa Veleučilišta i primanje nekih novih profesora upitnih kvalifikacija. Studenti su sve do siječnja 2007. godine nastojali svim godinama vratiti stare nastavne programe. Organizirali su još jedan prosvjed na kojem su se palile svijeće za sve profesore koji su otišli s fakulteta. Napokon negdje u prvom mjesecu vraća se kompletni program i mijenja se voditelj Odjela za menadžment, slavni Gardijan i na njegovo mjesto dolazi profesor Mikulić. Studenti se tada pomalo počinju baviti i studentskim pitanjima, kao polaganjem ispita, ali ne jenjava bijes koji se nakupio tijekom svega ovoga. Nastoji se osnovati i studentski zbor. Osnivanje zbora treba potvrditi Veleučilište, koje to do dan danas nije učinilo. I s tim se odugovlači. Tako pomalo dolazimo do današnjih dana. Radačić i Gardijan su još tu na faksu, a s obzirom na sve šta su napravili odnosno nisu napravili odavno su trebali dati ostavku. Međutim kako u njima nema niti malo dostojanstva a ni morala oni to ni ne pomišljaju učiniti. Naprotiv, njih dva preko Veleučilišta vode predizbornu kampanju, a s takvim ponašanjem ruše ugled Veleučilišta. Posljedica toga je i drastično smanjenje novoupisanih studenata.
Evo uspio sam, uz pomoć nekih poznanika, posložiti kakvu – takvu kronologiju zbivanja. Vjerojatno ima pokoja rupa, ali mislim da je većina bitnih stvari spomenuta.
Uglavnom zaključak je da se tamo događaju velika sranja. Tko to pokriva, teško je kazati. Međutim, nameće se pomisao kako je u cjelokupnu situaciju oko Veleučilišta debelo umiješana politika. Ako ne državna onda lokalna sto posto.
Činjenica je da Veleučilište postaje utočište za razno razne predavače bez odgovarajućih kvalifikacija. Većina njih dobiva te poslove po političkoj podobnosti, dok se stručnosti ne pridaje velika pažnja. Ne treba puno analizirati situaciju kako bi se shvatilo da od početka nema prave volje ni strategije koja bi stvorila respektabilnu ustanovu, jedinstvenu u ovoj Županiji. Kad se pogleda osoba koja je postavljena na mjesto Dekana, pa se pokuša pronaći paralela koja bi povezala zvanje veterinara sa nastavnim programom Veleučilišta, može se zaključiti kako ta paralela ne postoji. Naprotiv, stječe se dojam kako je on sa kvalifikacijom veterinara namjerno postavljen na mjesto Dekana, a sve u namjeri kako bi se od samog početka oslabilo Veleučilište, smanjio broj studenata, te se na taj prljavi način izbacilo visoko školstvo iz Šibenika. Svi potezi koje povlači ni u kom slučaju ne liče na poteze koje bi trebala povlačiti osoba koja ima status Dekana, status obrazovanog i cijenjenog profesora. Prije izgledaju kao potezi diletanta, koji je s kruške pao i zasjeo u fotelju za koju ga nije niti malo briga. A Petar Gardijan? On je samo vrlo dobar, dapače odličan ađutant.
Nema komentara:
Objavi komentar