Ok, evo me. Malo sam bio prezauzet ovaj tjedan, pa nisam stigao pisati, a događanja je fala bogu bilo na pretek. Šta ćete čovik mora i jesti ,a da bi jeo mora nešto i zaraditi.
Uglavnom, dobio sam dozvolu za objavljivanje teksta koji je uvaženi novinar Ante Pancirov objavio na stranici Drugi film.
U svom tekstu se osvrće na oduvijek poznatu Šibensku sposobnost iskorištavanja onoga šta imamo i pretvaranje toga u prepoznatljiv brend. Moš si mislit!!!!!
Tekst je odličan, preporučam pročitati.
Dakle, kako slijedi;
BRANDOVI KOJE SMO ZGAZILI
Šibenski novinar Ante Pancirov gledao je otvaranje 47. Međunarodnog festivala u Šibeniku. I pukao mu je film. Pa nam je u podužoj i iskrenoj ispovijesti napisao: "Mi smo najveći neprijatelji sebi samima i zato nam je Bog dao sve osim pameti. Dao nam je resurse, bogom dani geografski položaj i dijamantne brendove. Ali nam je uzeo pamet. Nije slučajno prva ludara jugoistočne Europe izgrađena upravo u Šibeniku. Znakovito je da ta mala kuća još postoji i tamo je gdje je davno izgrađena. Na kraju krajeva, i ona je još jedan neiskorišteni šibenski brend."
Možeš biti najbolji na svijetu. Možeš biti "naj" do jaja, "naj" u svakom pogledu. Nenadjebiv, prekrasan. A opet ti je sve to jedno veliko ništa bez PR-a. Ta logična i ni po čemu senzacionalna misao zaiskrila mi je dok sam na TV-u gledao predstavu s otvorenja 47. Međunarodnog festivala u Šibeniku. Gotovo pola stoljeća već traje ta sjajna manifestacija, ali sve mi se čini da malo tko izvan Šibenika uopće vidi to. Istini za volju, za vrijeme bivše države, u sivilu onog crvenog sustava MDF je fakat imao bolji status i u svakom slučaju bio poznatiji. Ne samo u bivšoj državi. Bio je puno poznatiji u svijetu, u svim tim državama čija su djeca iz godine u godinu dolazila na otvorene, prekrasne ulične dječje pozornice, a Šibenik je uistinu u tih dva tjedna svake godine postajao glavni grad sve djece svijeta.
Nisu to moja sjećanja, nekakva subjektivna nostalgija. O starom sjaju MDF-a svjedoči bogata arhivska građa, gomila dokaza svih vrsta. Uspostavom novog društva, pa ako hoćete i demokracije, bilo je sasvim logično očekivati da će jedan takav festival u novom okruženju maksimalno profitirati, da će po defaultu, već samo zbog svoje nesporne kvalitete i tradicije koja ga čini neprocjenjivim doslovno eksplodirati i proslaviti ovaj grad, državu…
No, to se nije dogodilo. Festival živi dva tjedna i onda ga više nema. U Šibeniku izvan ta dva tjedna čovjek ni po čemu ne može steći dojam da je to grad jedinstvenog festivala takve vrste, a kad se tako sagledaju stvari, onda mu pola stoljeća tradicije više nije prednost, nego teška mana. Jer kako čovjek može nekom strancu reći da ima 50 – godina stari festival i niti jedan jedini simbol u gradu koji na to ukazuje. U zadnjih deset godina lokalne vlasti silno su se trudile pojedine ulice i trgove preimenovati likovima iz friške povijesti, nikako nisu htjeli dati povijesti da sudi o njima. Nisam sto posto siguran, ali mislim da čak ni banalna ulica ili trgić u Šibeniku nisu u nazivu inspirirani festivalom. A što bi falilo da se, ne znam, neka ulica zove Festivalska 22 ili Ulica dječjeg stvaralaštva, Veselih mališana 15… Umjesto (ma čak ne umjesto jer jedno ne isključuje drugo) nekog naziva koji frustrira jer se političke grupacije spore oko potpuno, čak i dramatično oprečnih mišljenja o konkretnim likovima. I uz nazivanje ulica po više ili manje friškim ličnostima iz novije povijesti, valjda ima prostora i za ovo. Ili naprosto nismo senzibilizirani, nije nas briga, možda ne znamo što imamo, ne poštujemo svoje, ne znamo… A ako nas nije briga, ako ne znamo – zašto bismo očekivali da nekome drugome bude stalo?
Kako smo čudni mi ljudi, kako zapravo pojma nemamo. Kako nećemo biti jadni i siromašni kad smo i svoja najveća blaga zatrli, pretvorili ih u nešto gotovo bezvrijedno, sveli fantastičnu priču na dva tjedna i jedva čekamo da prođu, da se ne moramo gnjaviti s tim. Tako tipično, tako šibenski.
Navodno u SAD-u postoji nekakav gradić, bolje rečeno južnjačka selendra. Na ulazu je ogromna tabla s natpisom "Ovdje je te i te godine iskopan najveći krumpir na svijetu" i danas pola grada živi od promocije gigantskog krumpira i jeftinih đinđa koje uvaljuju turistima. Jer turistima je najvažnija stvar ponijeti sa sobom bilo kakav dokaz kojim će prijateljima reći gdje su bili. To je tako jednostavno da mi je bolno jer se osjećam kao zadnji idiot dok ovo pišem. A još sto sličnih priča frcaju. Jer došlo mi je da propadnem u zemlju kad me na pijaci prije desetak godina zaustavio tip i na svom materinjem engleskom upitao gdje je muzej Draženu Petroviću. Došao je, kazao mi je, iz SAD-a direktno i ciljano u Šibenik, isključivo i samo zato što je veliki fan šibenske košarkaške legende. A ja sam ga samo mogao uputiti na opskurni koš u kvartu gdje je Dražen igrao kao klinac. Da ironija bude gora, netko od susjeda je ukrao obruč jer mu je išla na živce buka koju su klinci stvarali dok su igrali košarku. E jebiga!
Ali važno da se "tekovine" štuju. Kako one iz 45., tako i iz 95. Ista stvar. Da pojasnim, nemam apsolutno ništa protiv "tekovina", ali okrenimo se ljudi budućnosti. I to iz nekakvih društvenih pobuda, ali kvragu, i pragmatičnih, pa zašto ne. Isfurajmo svoje brendove i zaradimo na njima. Profitirajmo! Pošteno profitirajmo, zaradimo i živimo bolje kad možemo. Zašto moramo biti glupi stalno, riga mi se od tog silnog ponavljanja, beskonačne gluposti i prenemaganja nesposobnih političara kojima ne bih dao da čuvaju krumpire. Što je problem isfurati taj jedinstveni festival djeteta, nametnuti se? Koliko je gradska vlast loša i neučinkovita pokazalo se baš na otvorenju Festivala ove godine kada slika iz Šibenika nije išla uživo na javnoj televiziji, kako to godinama po tradiciji ide. Neki ljudi inicirali su potpisivanje peticije, lomili se, apelirali… Ali ništa. Nula bodova. Jer tko je to iz ovog grada tako moćan da se pojavi na Prisavlju i kaže – dečki i cure, otvorenje ima da ide uživo i amen! Ma daj. Sanjaj pajdo. Niti znaju, niti mogu, a bogme, niti ih je briga! Važno da truju narod "tekovinama". Da. To će im kruha dati! Da ne bi.
A preko tog festivala Šibenik može preko noći steći medijsku slavu, perfidno se uštekati u središte zbivanja, od National Geographica do, štajaznam, CNN-a. U principu, uopće ne mora preko noći, jer brzina nije ključna, niti je to bitno. Važno je konačno krenuti, planski i ciljano pokrenuti lavinu! Neka se krene, neka vlasti prepoznaju kvalitetu i neprocjenjivu vrijednost festivala koji pravim marketingom može već dogodine postati čudo. Čudo za 365 dana, a ne za šugava dva tjedna. Nikako ne shvaćam kako ljudi mogu biti tako slijepi, nemaštoviti i nezainteresirani. Dovoljna je pišljiva inicijativa, malo love i opća mobilizacija svih onih iz Šibenika poniklih faca koje u ovoj zemlji (i dalje) nekog vraga vrijede i zanimljivi su medijima. I eto ti festivala i popularizacije Šibenika i Hrvatske. Samo inicijativa. Sve ostalo imamo, jer postoji i lako je nabavljivo. Ne mislim da sam pojednostavio neizvodljivo, ili da sam naivni zanesenjak, nekakav vjernik, utopist. Upravo suprotno, pakleno sam realan.
Već deset kolovoza se na šibenskoj ljetnoj pozornici, na trgu između gradske vijećnice i božanstvene katedrale sv. Jakova, baš tamo gdje je i baza MDF-a, organizira festival šansone, po mnogima jedan od najboljih hrvatskih glazbenih festivala uopće. Po izboru izvođača, kvaliteti zvuka i izboru pjesama, taj je festival sigurno vrhunski. Ali čak i uz sve te divne i krasne epitete, bojim se da je happening još uvijek dobrano skriven, neisfuran, ni približno profitabilan koliko biti može. Sve se ponavlja, po istom ključu kao i kod MDF-a. Drugi bi se s takvim festivalom valjali u parama, a mi smo sretni što nakon festivala možemo pljuvati po sitnim greškama, pucati na detalje i obavezno za organizatore festivala reći – neš ti njih, da su nešto vridili ne bi išli radit festival u Šibeniku. Tipično, šporko i šibenski. Ne znam što bih rekao. Srce mi se para.
Reći će mi sigurno nakon ovog teksta da sam grozan. Jer iznosim prljavo rublje svoga grada i pritom sam do kostiju hladan. Reći će da pretjerujem, da sam diletant, da se pravim pametan i pljujem po svemu. A da stvari nisu ni približno tako lake (loše?) kakvim ih prikazujem. Jer oni, političari, se strašno trude, ali nije lako nakon svih tih tekovina rata. I poraća, kako vole reći. Uh. Iako se šibensko kulturno ljeto svodi na ta dva tjedna festivala djeteta u lipnju, i dva dana šansone u kolovozu. Između su sporadična zbivanja, uglavnom mrvice koje su ispale susjednim gradovima i termini koji se zvijezdama odlično uklapaju usput između gaža u Zadru i Splitu. Kontinuiteta nema, plan i program djelo je amatera, nezainteresiranih likova koji su zalutali u gradske društvene djelatnosti. Doma otkidaju na Thompsona i misle da je opera neka crnkinja iz Amerike, a to su iste one face koji svake godine na Silvestrovo organiziraju šator na glavnom gradskom trgu i dovode tamo najgori estradni "oksoš", pa se do ožujka onda hvale uvjereni da su napravili veliku stvar. Jer u njihovom svijetu Stvaros je bog!
Dobro, možda sam ponegdje i pretjerao, previše karikirao, pojednostavio i ono što se pojednostaviti ne da. Ali sve je istina, sve je jedna velika istina, ma koliko boljelo. Negdje drugdje MDF bi bio globalni, a grad bi živio od djece i lokalne verzije Disneylanda. Treba biti jako glup za potpuno zanemarivanje 50–godišnje tradicije. Niti jedan put tijekom zadnjih 16 godina niti jedna instanca bilo koje i kakve šibenske vlasti nije ni na kojoj razini spomenula šibenske brendove u kontekstu budućnosti, progresa i kreiranja boljeg sutra. Zar ih se nisu mogli sjetiti barem onda kad su smišljali što će s ogromnim nekretninama vojske bivše države, dok su ih dijelili mogli su makar na trenutak promisliti o eventualnom dječjem turizmu. Uhhh, bolje da prestanem pisati jer će mi oči postati krvave boje, a na rukama izrasti nokti, na tijelu dlakavo krzno, a u ustima oštri očnjaci. Zaboga, drugi bi, da mogu, digli Sinatru iz groba da pjeva, a mi jedva čekamo popljuvati svoje. Ali zato dobro znamo zakomplicirati, pomiješati ono što je pomiješati nemoguće pa je tako lani, na happeningu iz ciklusa "Šibensko kulturno ljeto", na vrhunskom i turistima fascinantnom koncertu sto tamburaša, gradonačelnica dobrih 20 minuta u onom forme radi pozdravu domaćina, pričala ljudima o tekovinama rata i vizijama prvog hrvatskog predsjednika bez kojega "ne bi sad tamburaši tu tamburali". Ljudi su se pogledavali i nisu mogli vjerovati. Mi smo najveći neprijatelji sebi samima i zato nam je Bog dao sve osim pameti. Dao nam je resurse, bogom dani geografski položaj i dijamantne brendove. Ali nam je uzeo pamet. Nije slučajno prva ludara jugoistočne Europe izgrađena upravo u Šibeniku. Znakovito je da ta mala kuća još postoji i tamo je gdje je davno izgrađena. Na kraju krajeva, i ona je još jedan neiskorišteni šibenski brend.
- na sve ovo ja bih samo dodao, kako mi u Šibeniku, bez obzira tko je na vlasti, ne samo da ne znamo ili ne možemo iskoristiti ono šta nam je tu ispred nosa ( tvrđave, Petrović ) već imamo nevjerojatnu sposobnost uništavanja onoga što je već postalo nekakvim dijelom stalne ponude. Tako na Meduliću ubuduće više nećemo slušati klape jer je od toga restoran puno važniji.
Uglavnom, dobio sam dozvolu za objavljivanje teksta koji je uvaženi novinar Ante Pancirov objavio na stranici Drugi film.
U svom tekstu se osvrće na oduvijek poznatu Šibensku sposobnost iskorištavanja onoga šta imamo i pretvaranje toga u prepoznatljiv brend. Moš si mislit!!!!!
Tekst je odličan, preporučam pročitati.
Dakle, kako slijedi;
BRANDOVI KOJE SMO ZGAZILI
Šibenski novinar Ante Pancirov gledao je otvaranje 47. Međunarodnog festivala u Šibeniku. I pukao mu je film. Pa nam je u podužoj i iskrenoj ispovijesti napisao: "Mi smo najveći neprijatelji sebi samima i zato nam je Bog dao sve osim pameti. Dao nam je resurse, bogom dani geografski položaj i dijamantne brendove. Ali nam je uzeo pamet. Nije slučajno prva ludara jugoistočne Europe izgrađena upravo u Šibeniku. Znakovito je da ta mala kuća još postoji i tamo je gdje je davno izgrađena. Na kraju krajeva, i ona je još jedan neiskorišteni šibenski brend."
Možeš biti najbolji na svijetu. Možeš biti "naj" do jaja, "naj" u svakom pogledu. Nenadjebiv, prekrasan. A opet ti je sve to jedno veliko ništa bez PR-a. Ta logična i ni po čemu senzacionalna misao zaiskrila mi je dok sam na TV-u gledao predstavu s otvorenja 47. Međunarodnog festivala u Šibeniku. Gotovo pola stoljeća već traje ta sjajna manifestacija, ali sve mi se čini da malo tko izvan Šibenika uopće vidi to. Istini za volju, za vrijeme bivše države, u sivilu onog crvenog sustava MDF je fakat imao bolji status i u svakom slučaju bio poznatiji. Ne samo u bivšoj državi. Bio je puno poznatiji u svijetu, u svim tim državama čija su djeca iz godine u godinu dolazila na otvorene, prekrasne ulične dječje pozornice, a Šibenik je uistinu u tih dva tjedna svake godine postajao glavni grad sve djece svijeta.
Nisu to moja sjećanja, nekakva subjektivna nostalgija. O starom sjaju MDF-a svjedoči bogata arhivska građa, gomila dokaza svih vrsta. Uspostavom novog društva, pa ako hoćete i demokracije, bilo je sasvim logično očekivati da će jedan takav festival u novom okruženju maksimalno profitirati, da će po defaultu, već samo zbog svoje nesporne kvalitete i tradicije koja ga čini neprocjenjivim doslovno eksplodirati i proslaviti ovaj grad, državu…
No, to se nije dogodilo. Festival živi dva tjedna i onda ga više nema. U Šibeniku izvan ta dva tjedna čovjek ni po čemu ne može steći dojam da je to grad jedinstvenog festivala takve vrste, a kad se tako sagledaju stvari, onda mu pola stoljeća tradicije više nije prednost, nego teška mana. Jer kako čovjek može nekom strancu reći da ima 50 – godina stari festival i niti jedan jedini simbol u gradu koji na to ukazuje. U zadnjih deset godina lokalne vlasti silno su se trudile pojedine ulice i trgove preimenovati likovima iz friške povijesti, nikako nisu htjeli dati povijesti da sudi o njima. Nisam sto posto siguran, ali mislim da čak ni banalna ulica ili trgić u Šibeniku nisu u nazivu inspirirani festivalom. A što bi falilo da se, ne znam, neka ulica zove Festivalska 22 ili Ulica dječjeg stvaralaštva, Veselih mališana 15… Umjesto (ma čak ne umjesto jer jedno ne isključuje drugo) nekog naziva koji frustrira jer se političke grupacije spore oko potpuno, čak i dramatično oprečnih mišljenja o konkretnim likovima. I uz nazivanje ulica po više ili manje friškim ličnostima iz novije povijesti, valjda ima prostora i za ovo. Ili naprosto nismo senzibilizirani, nije nas briga, možda ne znamo što imamo, ne poštujemo svoje, ne znamo… A ako nas nije briga, ako ne znamo – zašto bismo očekivali da nekome drugome bude stalo?
Kako smo čudni mi ljudi, kako zapravo pojma nemamo. Kako nećemo biti jadni i siromašni kad smo i svoja najveća blaga zatrli, pretvorili ih u nešto gotovo bezvrijedno, sveli fantastičnu priču na dva tjedna i jedva čekamo da prođu, da se ne moramo gnjaviti s tim. Tako tipično, tako šibenski.
Navodno u SAD-u postoji nekakav gradić, bolje rečeno južnjačka selendra. Na ulazu je ogromna tabla s natpisom "Ovdje je te i te godine iskopan najveći krumpir na svijetu" i danas pola grada živi od promocije gigantskog krumpira i jeftinih đinđa koje uvaljuju turistima. Jer turistima je najvažnija stvar ponijeti sa sobom bilo kakav dokaz kojim će prijateljima reći gdje su bili. To je tako jednostavno da mi je bolno jer se osjećam kao zadnji idiot dok ovo pišem. A još sto sličnih priča frcaju. Jer došlo mi je da propadnem u zemlju kad me na pijaci prije desetak godina zaustavio tip i na svom materinjem engleskom upitao gdje je muzej Draženu Petroviću. Došao je, kazao mi je, iz SAD-a direktno i ciljano u Šibenik, isključivo i samo zato što je veliki fan šibenske košarkaške legende. A ja sam ga samo mogao uputiti na opskurni koš u kvartu gdje je Dražen igrao kao klinac. Da ironija bude gora, netko od susjeda je ukrao obruč jer mu je išla na živce buka koju su klinci stvarali dok su igrali košarku. E jebiga!
Ali važno da se "tekovine" štuju. Kako one iz 45., tako i iz 95. Ista stvar. Da pojasnim, nemam apsolutno ništa protiv "tekovina", ali okrenimo se ljudi budućnosti. I to iz nekakvih društvenih pobuda, ali kvragu, i pragmatičnih, pa zašto ne. Isfurajmo svoje brendove i zaradimo na njima. Profitirajmo! Pošteno profitirajmo, zaradimo i živimo bolje kad možemo. Zašto moramo biti glupi stalno, riga mi se od tog silnog ponavljanja, beskonačne gluposti i prenemaganja nesposobnih političara kojima ne bih dao da čuvaju krumpire. Što je problem isfurati taj jedinstveni festival djeteta, nametnuti se? Koliko je gradska vlast loša i neučinkovita pokazalo se baš na otvorenju Festivala ove godine kada slika iz Šibenika nije išla uživo na javnoj televiziji, kako to godinama po tradiciji ide. Neki ljudi inicirali su potpisivanje peticije, lomili se, apelirali… Ali ništa. Nula bodova. Jer tko je to iz ovog grada tako moćan da se pojavi na Prisavlju i kaže – dečki i cure, otvorenje ima da ide uživo i amen! Ma daj. Sanjaj pajdo. Niti znaju, niti mogu, a bogme, niti ih je briga! Važno da truju narod "tekovinama". Da. To će im kruha dati! Da ne bi.
A preko tog festivala Šibenik može preko noći steći medijsku slavu, perfidno se uštekati u središte zbivanja, od National Geographica do, štajaznam, CNN-a. U principu, uopće ne mora preko noći, jer brzina nije ključna, niti je to bitno. Važno je konačno krenuti, planski i ciljano pokrenuti lavinu! Neka se krene, neka vlasti prepoznaju kvalitetu i neprocjenjivu vrijednost festivala koji pravim marketingom može već dogodine postati čudo. Čudo za 365 dana, a ne za šugava dva tjedna. Nikako ne shvaćam kako ljudi mogu biti tako slijepi, nemaštoviti i nezainteresirani. Dovoljna je pišljiva inicijativa, malo love i opća mobilizacija svih onih iz Šibenika poniklih faca koje u ovoj zemlji (i dalje) nekog vraga vrijede i zanimljivi su medijima. I eto ti festivala i popularizacije Šibenika i Hrvatske. Samo inicijativa. Sve ostalo imamo, jer postoji i lako je nabavljivo. Ne mislim da sam pojednostavio neizvodljivo, ili da sam naivni zanesenjak, nekakav vjernik, utopist. Upravo suprotno, pakleno sam realan.
Već deset kolovoza se na šibenskoj ljetnoj pozornici, na trgu između gradske vijećnice i božanstvene katedrale sv. Jakova, baš tamo gdje je i baza MDF-a, organizira festival šansone, po mnogima jedan od najboljih hrvatskih glazbenih festivala uopće. Po izboru izvođača, kvaliteti zvuka i izboru pjesama, taj je festival sigurno vrhunski. Ali čak i uz sve te divne i krasne epitete, bojim se da je happening još uvijek dobrano skriven, neisfuran, ni približno profitabilan koliko biti može. Sve se ponavlja, po istom ključu kao i kod MDF-a. Drugi bi se s takvim festivalom valjali u parama, a mi smo sretni što nakon festivala možemo pljuvati po sitnim greškama, pucati na detalje i obavezno za organizatore festivala reći – neš ti njih, da su nešto vridili ne bi išli radit festival u Šibeniku. Tipično, šporko i šibenski. Ne znam što bih rekao. Srce mi se para.
Reći će mi sigurno nakon ovog teksta da sam grozan. Jer iznosim prljavo rublje svoga grada i pritom sam do kostiju hladan. Reći će da pretjerujem, da sam diletant, da se pravim pametan i pljujem po svemu. A da stvari nisu ni približno tako lake (loše?) kakvim ih prikazujem. Jer oni, političari, se strašno trude, ali nije lako nakon svih tih tekovina rata. I poraća, kako vole reći. Uh. Iako se šibensko kulturno ljeto svodi na ta dva tjedna festivala djeteta u lipnju, i dva dana šansone u kolovozu. Između su sporadična zbivanja, uglavnom mrvice koje su ispale susjednim gradovima i termini koji se zvijezdama odlično uklapaju usput između gaža u Zadru i Splitu. Kontinuiteta nema, plan i program djelo je amatera, nezainteresiranih likova koji su zalutali u gradske društvene djelatnosti. Doma otkidaju na Thompsona i misle da je opera neka crnkinja iz Amerike, a to su iste one face koji svake godine na Silvestrovo organiziraju šator na glavnom gradskom trgu i dovode tamo najgori estradni "oksoš", pa se do ožujka onda hvale uvjereni da su napravili veliku stvar. Jer u njihovom svijetu Stvaros je bog!
Dobro, možda sam ponegdje i pretjerao, previše karikirao, pojednostavio i ono što se pojednostaviti ne da. Ali sve je istina, sve je jedna velika istina, ma koliko boljelo. Negdje drugdje MDF bi bio globalni, a grad bi živio od djece i lokalne verzije Disneylanda. Treba biti jako glup za potpuno zanemarivanje 50–godišnje tradicije. Niti jedan put tijekom zadnjih 16 godina niti jedna instanca bilo koje i kakve šibenske vlasti nije ni na kojoj razini spomenula šibenske brendove u kontekstu budućnosti, progresa i kreiranja boljeg sutra. Zar ih se nisu mogli sjetiti barem onda kad su smišljali što će s ogromnim nekretninama vojske bivše države, dok su ih dijelili mogli su makar na trenutak promisliti o eventualnom dječjem turizmu. Uhhh, bolje da prestanem pisati jer će mi oči postati krvave boje, a na rukama izrasti nokti, na tijelu dlakavo krzno, a u ustima oštri očnjaci. Zaboga, drugi bi, da mogu, digli Sinatru iz groba da pjeva, a mi jedva čekamo popljuvati svoje. Ali zato dobro znamo zakomplicirati, pomiješati ono što je pomiješati nemoguće pa je tako lani, na happeningu iz ciklusa "Šibensko kulturno ljeto", na vrhunskom i turistima fascinantnom koncertu sto tamburaša, gradonačelnica dobrih 20 minuta u onom forme radi pozdravu domaćina, pričala ljudima o tekovinama rata i vizijama prvog hrvatskog predsjednika bez kojega "ne bi sad tamburaši tu tamburali". Ljudi su se pogledavali i nisu mogli vjerovati. Mi smo najveći neprijatelji sebi samima i zato nam je Bog dao sve osim pameti. Dao nam je resurse, bogom dani geografski položaj i dijamantne brendove. Ali nam je uzeo pamet. Nije slučajno prva ludara jugoistočne Europe izgrađena upravo u Šibeniku. Znakovito je da ta mala kuća još postoji i tamo je gdje je davno izgrađena. Na kraju krajeva, i ona je još jedan neiskorišteni šibenski brend.
- na sve ovo ja bih samo dodao, kako mi u Šibeniku, bez obzira tko je na vlasti, ne samo da ne znamo ili ne možemo iskoristiti ono šta nam je tu ispred nosa ( tvrđave, Petrović ) već imamo nevjerojatnu sposobnost uništavanja onoga što je već postalo nekakvim dijelom stalne ponude. Tako na Meduliću ubuduće više nećemo slušati klape jer je od toga restoran puno važniji.
Nema komentara:
Objavi komentar